Razdoblje adolescencije (lat.adolescere - rasti prema zrelosti) period je između djetinjstva i odrasle dobi. Početak adolescencije obilježen je pubertetom koji se očituje tjelesnim rastom i razvojem te spolnim sazrijevanjem. Razdoblje adolescencije ima svoje psihološke osobitosti koje ga razlikuju od ostalih životnih razdoblja. Razdoblje je to u kojemu mlada osoba treba prihvatiti svoj novi izgled, postići zrelije odnose sa svojim vršnjacima, steći emocionalnu nezavisost od roditelja te izgraditi svoj identitet. Ti zadaci adolescentima nisu laki, a mogu zadati probleme i članovima njihove obitelji.

Mnogi roditelji tvrde kako jednostavno ne prepoznaju svoje dijete kada nastupi  razdoblje adolescencije. Pitaju se je li ona neobična osoba s naušnicom u nosu  koja živi u njihovom stanu i glasno sluša onu čudnu glazbu zbilja njhova kći/sin? A još donedavno bili su tako mali, slatki i poslušni… Sada su mrzovoljni, kritiziraju sve što im se kaže, krše sva postavljena pravila i ne slažu se s našim vrijednostima… Mišljenje roditelja je kako bi se adolescenti trebali pridržavati naših pravila i slagati sa našim vrijednostima jer im želimo samo dobro i znamo što je najbolje za njih, zar ne? No, upravo takvo mišljenje smeta našim adolescentima.
Oni ne žele da im netko naređuje što smiju/ne smiju činiti, već žele samostalno odlučivati o svome životu. Roditelji pak misle kako oni to još nisu u stanju pa se nerijetko čuju svađe koje završavaju kaznama, lupanjem vrata i prekidom komunikacije između adolescenata i roditelja.

U prethodnoj rečenici nalazi se ključna riječ koja nam može biti glavni pomagač u nošenju sa svim poteškoćama koje adolescencija nosi. Ta je riječ komunikacija. Djelotvorna komunikacija između roditelja i adolescenta pomoći će im prebroditi i najteža iskušenja. Ključno je u obitelji stvoriti takvu klimu u kojoj će se adolescent osjećati slobodnim reći svojim roditeljima što ga muči i što osjeća. U takvom okruženju djeca su nas spremnija saslušati i čuti naše stavove. Kako to postići?

Svijet u kojem roditelji danas odgajaju djecu nije lako okruženje - droga, alkohol i različite vrste nasilja prisutniji su nego ikad. Želeći zaštititi djecu od svega lošega što se može dogoditi, dio roditelja pribjegava prevelikoj kontroli tj. držanju adolescenta na kratkoj uzici - postavljaju se pravila čije se nepoštivanje stroga kažnjava. Drugi pak dio roditelja ide u sasvim suprotnom smjeru puštajući ih da rade što hoće i nadajući se da će to razdoblje brzo proći i da se ništa loše neće dogoditi. Niti jedan od ta dva pristupa ne pogoduje dobroj komunikaciji. Primjerice, netko je vašem adolescentu ponudio drogu na tulumu. Zašto bi se  povjerio roditelju ako zna da će odmah biti kažnjen, iako je nije uzeo? S druge strane, zašto bi netko potražio savjet roditelja kako postupiti ako opet do toga dođe, kad mu roditelj dopušta činiti sve što hoće?
Iako imaju dobre namjere i žele zaštiti svoje dijete, umanjiti njegovu patnju ili pak spriječiti da do nje dođe, roditelji često zanemaruju njihove osjećaje, kritiziraju njihova razmišljanja i dijele savjete za koje očekuju da ih djeca bez pogovora prihvate. No, ključno je zbilja ČUTI naše dijete.
Bit će lakše demonstrirati ono što želimo reći na primjeru jedne situacije s kojom se roditelji često susreću i uobičajene reakcije na nju. Djevojku je ostavio mladić i ona plače u svojoj sobi. Majci teško pada vidjeti svoju kći kako pati i kaže joj kako on ionako nije bio za nju i da ima još mladića. Iako je majka željela pomoći, ona je odbacila osjećaje svoje kćeri i nudi određene savjete koji djevojku mogu još više uzrujati. Ono što treba učiniti u takvoj situaciji je prihvatiti njezine osjećaje i izreći ih riječima, primjerice možemo reći 'to što se dogodilo vrlo je bolno'. To će ponukati djevojku na nastavak komunikacije s majkom jer ima osjećaj kako je razumije i prihvaća njezine osjećaje.
Ovo je bio samo jedan primjer na kojem nastojimo pokazati da je ključno ne odbacivati osjećaje svoje djece i ne nametati im logiku odraslih. Trebamo ih saslušati i suosjećati sa njihovim problemima.
Možda se čini nemogućim uvijek 'čuti' djecu i prihvatiti njihove osjećaje i to što žele. Npr. ako nam sin/kći kažu kako ne žele ići na fakultet nije lako oduprijeti se potrebi da im kažemo kako će ići i nema više razgovora. Ako odbiju sudjelovati u kućanskim poslovima, obično im kažemo kako nikad ništa ne rade ili ih pak uspoređujemo sa bratom, sestrom ili djecom susjeda 'koji imaju sve petice i stignu pomagati u kući'. Teško je u takvim situacijama zadržati hladnu glavu. No, ipak je potrebno uvažiti njihove osjećaje i reći npr. 'nisi siguran je li fakultet prava stvar za tebe', što će ih potaknuti na nastavak razgovora. Uvažavanje njihovih osjećaja ne znači da ćemo automatski prihvatiti njihovu odluku, ali ako djeca osjete da smo ih čuli i da ih ne 'napadamo', veća je vjerojatnost da će razgovarati s nama i saslušati što im imamo za reći. Na taj ćemo način uspjeti poslati našu poruku i velika je vjerojatnost da će razmisliti o našem stajalištu i prihvatiti ono što mi predlažemo. To se neće dogoditi uvijek i ponekad djeca ostaju pri svom, no ovakav pristup zasigurno neće škoditi isprobati.

Vidjeli smo da je za dobru komunikaciju bitno prepoznati i uvažiti osjećaje naših adolescenata. Postoji još nekoliko vještina komuniciranja koje nam mogu pomoći kako bismo postigli suradnju i odnos pun poštovanja. Pospremaj svoju sobu! Ugasi televizor i odmah idi u sobu učiti! Presvuci tu majicu! Stišaj glazbu! Rekao sam ti da izneseš smeće, a opet nisi! Ostavila si upaljen štednjak! Upozoravam te da ćeš nastradati ako tako nastaviš! Mučim se i sve ti pružam, a ti mi tako vraćaš! Vjerojatno su svi roditelji rekli barem jednu od gore navedenih rečenica svom teenageru. Naredbe, prijetnje, okrivljavanja, držanje lekcija i upozorenja nisu nešto što teenageri vole i to u njih izaziva otpor i ljutnju, tada baš ne žele napraviti ono što im je rečeno.

Evo nekoliko alternativa svemu navedenome:

1. Opisati problem - umjesto zapovijedi 'smanji glazbu' možemo reći što nam kod glasne glazbe smeta i na taj način pozvati teenagera da postane dio rješenja, primjerice reći kako ne možemo razmišljati od tako glasne glazbe i da bismo cijenili kad bi nam pomogao riješiti taj problem i malo utišao glazbu.
2. Opisati što osjećamo - kada smo ljuti, skloni smo napasti teenagera riječima koje ih često bole i vrijeđaju ('tako si neodgovoran, nisi odnio smeće, a rekao sam ti da to učiniš'). Na napad, oni često uzvraćaju napadom ('uvijek sam ja kriv za sve'). Ako opišemo kako se osjećamo ('razočaran sam jer nisi napravio što smo se dogovorili'), djeci će biti lakše pomoći nam.
3. Dati informaciju - često teenagere okrivljavamo zbog nečeg što su učinili ('uništila si mi pulover kad si ga stavila u perilicu, ništa ne znaš raditi'). Umjesto toga, možemo im pružiti informacije i time povećati šanse da će preuzeti odgovornost za ono što se dogodilo (treba provjeriti etiketu prije no što staviš rublje na pranje).
4. Ponuditi izbor - umjesto prijetnji i naređivanja ('smanji tu glazbu odmah'), možemo im ponuditi izbor koji će zadovoljiti obje strane (što bi radije učinio - posve smanjio glazbu ili malo utišao i zatvorio vrata svoje sobe). Na taj je način veća vjerojatnost suradnje.
5. Umjesto dugog predavanja, reći to jednom riječju (primjerice kod glasnog slušanja glazbe reći 'Preglasno!'. Teenageri su skloni samo se isključiti kada roditelji krenu, kako oni to često nazivaju, 'pametovati', pa će kratak podsjetnik ponekad biti djelotvorniji u privlačenju njihove pozornosti.)
6. pokazati svoje vrijednosti i očekivanja - umjesto kritiziranja, ('zašto si takva bezobrazna prema bratu'), treba s poštovanjem iznijeti svoja očekivanja ('ne volim čuti da omalovažavaš brata i očekujem da ćeš se ponašati fer prema njemu').

Rješavanje svakodnevnih problema na ovaj način može poboljšati odnos i ojačati povezanost s djecom što je bitno jer će nam se onda djeca s povjerenjem obratiti kada budu imala poteškoća, kada budu zbunjena nečim što se događa na njihovu putu u svijet odraslih.

Literatura:

• Faber, A. i Mazslish, E. (2006.) Kako govoriti da bi teenageri slušali i slušati što teenageri govore. Zagreb: Naklada Ljevak.
• Lacković-Grgin, K. (2006.) Psihologija adolescencije. Jastrebarsko: Naklada Slap.

STILOVI ODGOJA I NJIHOV UČINAK

Stil odgoja odnosi se na stav roditelja o nekoliko stvari - načinu odgoja, korištenju i vrstama kazni, poticanju/branjenju određenih vrsta ponašanja, stavljanju djeteta u centar pažnje ili ne… Stil roditeljstva utječe na djetetovo ponašanje, ličnost te školski uspjeh/neuspjeh i zato je bitno reći nešto o vrstama odgojnih stilova i posljedicama koje njihovo primjenjivanje ima. Dvije najvažnije dimenzije roditeljskog stila odgoja su toplina koja se kreće od emocionalnog prihvaćanja nasuprot odbacivanja, nadzor koji se kreće od visoke do niske kontrole.

Na temelju tih dimenzija razlikujemo četiri odgojna stila:

• autoritativni,
• autoritarni,
• permisivan i
• indiferentan.

     
AUTORITARAN  STIL

Taj odgojni stil obilježavaju EMOCIONALNO ODBACIVANJE i VISOKA KONTROLA.
Odgojni postupci roditelja dosta su kruti, neprilagodljivi i nepopustljivi prema djetetu.   
Dječje želje i potrebe roditeljima nisu bitne i ne uvažavaju ih. Glavni odgojni cilj je učenje samokontrole i poslušnosti. Roditelj postavlja pravila koja ne objašnjava djetetu, ali traži njihovo bespogovorno poštivanje. Prisutno je i često  kritiziranje i posramljivanje djeteta uz isticanje njegovih negativnih strana, a zanemarivanje pozitivnih. Kazne i zabrane nezaobilazan su i glavni dio odgoja, a velik dio komunikacije između roditelja i djeteta svodi se na davanje naredbi i zapovjedi. Roditelji imaju vrlo velika očekivanja i žele da ih dijete ispuni pri čemu su skloni zanemariti omjer  između djetetovih realnih mogućnosti i sposobnosti i njihovih želja.

Ishodi takvog odgojnog stila:

• dijete je uplašeno, razdražljivo, povučeno, nije spontano
• gubi povjerenje u okolinu i u samoga sebe
• nisko samopouzdanje i loša slika o sebi
• problemi s vršnjacima i asocijalno ponašanje

INDIFERENTAN STIL (zanemarujući)

Ovaj odgojni stil obilježavaju EMOCIONALNO ODBACIVANJE i NISKA KONTROLA.
Budući da je kontrola niska, djetetu je dano previše slobode. Roditelj postavlja male zahtjeve i nisu postavljene granice između dobrih i loših postupaka. Roditelji ne skrbe o djetetu i ono je zapravo prepušteno samo sebi. Treba se samo snaći jer roditelji ne pokazuju zanimanje za njegovu dobrobit. Dijete ne osjeća ljubav i brigu roditelja jer je prisutna emocionalna hladnoća. Dijete takvih roditelja je  razočarano njihovim ponašanjem, nesigurno je i izgubljeno. Ono je neposlušno i ima puno ponašajnih problema u školi i odnosu s vršnjacima, a pojavljuje se i rizik od društveno nepoželjnih ponašanja kao što su delinkventno ponašanje i konzumiranje sredstava ovisnosti.

PERMISIVAN STIL (prepopustljiv)

Emocionalno prihvaćanje i niska kontrola obilježja su ovoga stila roditeljstva. Roditelji daju dosta ljubavi i topline svome djetetu, ali malo zahtijevaju od njih i kontrola je slaba. Roditelji pretjeruju u zadovoljavanju svih djetetovih želja i prohtjeva te ih previše štite i brinu o svakoj sitnici koja bi mogla stati na put njihovom viđenju razvoja njihova djeteta. Djeca roditelja kojima je ovo odgojni stil su dosta nesigurna, impulzivna su i agresivna. Ne mogu se snaći u situacijama u kojima postoje utvrđene granice i pravila jer ih u obitelji nije bilo.

AUTORITATIVAN STIL

Ovaj stil obilježavaju emocionalno prihvaćanje te visoka kontrola.
To znači da roditelj ima topao emocionalan odnos prema djeci, pruža im ljubav, prihvaćanje i potporu, ali postavlja određene granice i pravila. Postavljena pravila objašnjava, za razliku od autoritarnog roditelja. Možemo reći da je ovo demokratski odgojni stil, gdje je roditelj više u ulozi savjetnika nego strogog nadzornika. Roditelji razumiju želje svoje djece, prilagodljivi su i znaju komunicirati sa djecom. Međusobno poštovanje i razumijevanje osnova su njihova autoriteta. Roditelji žele razviti u djece samostalnost, odgovornost, kreativnost, znatiželju i motivaciju.

Djeca roditelja s autoritativnim odgojnim stilom su spontana, slobodno izražavaju svoje mišljenje i osjećaje.  Prijateljski su raspoložena prema drugima. Samostalna su i nemaju većih problema sa samopoštovanjem. Nemaju ponašajnih problema jer se znaju obuzdati i prilagoditi ponašanje zahtjevima situacije. Njihova su postignuća u školi značajna i pokazuju visoke kognitivne i socijalne kompetencije.

Možemo vidjeti da su različiti stilovi roditeljstva na različit način povezani s prilagodbom mladih osoba. Emocionalno je prihvaćanje bitno, a što se tiče nadzora, potrebno je otkriti pravu mjeru. Ekstremi, u smislu nedovoljnog i prevelikog nadzora imaju loše posljedice po razvoj djeteta.
Dok je pružanje ljubavi puno lakši 'zadatak' roditeljima, prava je vještina znati koliko je nadzora potrebno i kako ga ostvariti, a da odnos s djetetom ostane nenarušen. Roditelji nadzor ostvaruju na različite načine. Neki izravno i svakodnevno ispituju dijete gdje ide, što je taj dan radilo, s kim se druži… Drugi nastoje na manje izravan način saznati sve što ih zanima. Najbolje bi bilo kada bi dijete samo otvoreno govorilo roditeljima što radi, gdje, s kim… To je teško postići ako u obitelji ne vlada klima u kojoj se dijete osjeća slobodnim reći što želi. O načinima za postizanje takve klime i poboljšavanju komunikacije djece i roditelja govorili smo u prethodnom dijelu pa to neće škoditi još jednom pročitati.

Što je neophodno za 'dobro roditeljstvo?'

1. nadzor (u pravoj mjeri) - dakle,  poznavanje društva u kojem se dijete kreće,  vrsta aktivnosti kojima se bavi i  načinom  provođenja slobodnog vremena
2. komunikacija - razgovor i rasprava s djecom o temama koje su njima bitne
3. uključenost u školsko učenje - zainteresiranost i obaviještenost o školskim sadržajima i problemima te osiguranje prilika za učenje i obrazovanje
4. iskazivanje međusobnog poštovanja i ljubavi. Nikad ne možete pogriješiti ako djetetu iskazujete ljubav. Što se tiče poštovanja, pričajte pristojno sa djetetom, poštujte njegovo mišljenje i obratite pažnju kada vam se obraća.
5. 'disciplina', tj. postavljanje granica toga što će roditelji tolerirati, a što će biti neprihvatljivo ponašanje i odlučivanje o načinu reagiranja ako se granice prekorače. Bitno je da granice budu jasno izrečene, konkretne i takve da uzimaju u obzir potrebe obiju strana - roditelja i djeteta. Pri određivanju i formuliranju granica dobro je  usmjeriti se na  ono što će se dogoditi ako se dijete bude ponašalo na poželjan način, a ne što ako se bude ponašalo na neprimjeren način. Kada se odrede granice, bitno je biti dosljedan i pridržavati ih se. Dosljednost je snažan alat u uspostavljanju discipline.
6. briga za uključivanje u pozitivnu skupinu vršnjaka
7. briga za strukturiranost svakodnevice, tj. planiranje svakodnevnih aktivnosti
8. izbjegavanje negativnoga začaranog kruga “prkosni adolescent - oštre mjere”

Na kraju treba reći da ako imate poteškoća u odnosu sa vašim djetetom, pogotovo u osjetljivom razdoblju adolescencije, ne treba odustati i misliti kako se ništa ne može učiniti.  Savršeni roditelji ne postoje! Ali, mogućnosti za napredak i učenje uspješnog roditeljstva uvijek postoje. Treba samo imati na umu da je uspješno roditeljstvo upravo to, vještina koja se može naučiti!

Tekst napisala: Danijela Tomica, psihologinja

Literatura:

• Lacković-Grgin, K. (2006.) Psihologija adolescencije. Jastrebarsko:Naklada Slap.
• Čudina-Obradović M., i Obradović, J. (2002). Potpora roditeljstvu: izazovi i mogućnosti.
• Izvorni znanstveni članak.